|
Autor Admin admin
|
|
Nedjelja, 21 Prosinac 2008 |
|
|
Sunčev sustav: o vrstama tijela, gdje se nalaze i kako su nastali - ukupno 69 zasebnih stranica o raznim tijelima Sunčeva Sustava. Do stranica planetnih satelita se dolazi preko stranica matičnih planeta. Pročitajte i Vijesti o planetima i satelitima. |
|
|
|
Osnovno o Sunčevom Sustavu 
Sunčev se sustav sastoji od Sunca, 8 velikih planeta i njihovih satelita, te milijardi manjih tijela raznih veličina od asteroida i kometa preko meteor(o)ida pa sve do čestica prašine.
U središtu Sunčevog sustava je Sunce, naša najbliža zvijezda, u kojoj se nalazi 99.9% mase cijelog sustava. Nuklearne reakcije u središtu Sunca daju energiju kojom Sunce grije i osvjetljava ovaj dio svemira.
Johannes Kepler je prvi astronom koji je ustanovio pravilnosti u gibanjima planeta. To su poznati Keplerovi zakoni.
Razmaci među tijelima Sunčeva sustava veliki su. Udaljenost od Zemlje do Sunca raketa bi prevalila za pola godine. Svjetlost ili radio-signal, isti put prevaljuju za 500 sekundi. Suncu najbliži planet je Merkur. Na sljedećoj stazi oko Sunca giba se Venera, pa Zemlja. Zemljina je staza gotovo kružna. Jedan i po puta dalje nalazi se Mars. Ova četiri planeta zovemo unutarnjim (ili terestričkim)(slika 1.).
Od Marsa do Jupitera, razmak je neuobičajeno velik, jer jer Jupiter pet puta dalji od Sunca nego Zemlja. Do Jupitera je Saturn, zatim Uran i Neptun. Ove planete nazivamo vanjskim (drugi naziv je plinoviti divovi) (slika 2.).
Do 24. kolovoza 2006. Pluton je bio smatran devetim planetom Sunčevog sustava, kada je na konferenciji IAU u Pragu usvojena definicija planeta koja isključuje Pluton, te je prihvaćen pojam "patuljasti planet". Od tada se službeno naziva 134340 Pluton.
Prostor Sunčeva sustava golem je. Dok od Sunca do Zemlje svjetlost putuje nešto duže od osam minuta, do Plutona putuje više sati. Sunčeva svjetlost slabi s udaljenošću pa se Sunce na kraju planetskih staza zapaža samo kao jedna zvijezda iako sjajnija od drugih.
Udaljenosti među tijelima Sunčeva sustava mjere se astronomskom jedinicom - ona iznosi koliko i srednja udaljenost Zemlje od Sunca: 149,6 milijuna kilometara. Tako udaljenost Saturna od Sunca iznosi oko 10 a.j., Urana 20 a.j., Neptuna 30 a.j., dok je Pluton 50 puta dalji od Sunca nego Zemlja.
Planetske staze nisu jako izdužene, osim staza Merkura i patuljastog planeta Plutona. Plutonova je staza čak toliko izdužena da Suncu mjestimice prilazi bliže od Neptuna (slika 2.). Ravnine u kojima se planeti gibaju gotovo su podudarne: jedino je ravnina u kojoj se Pluton giba položena nešto ukoso.
Svi planeti osim Merkura i Venere imaju i tijela koja kruže oko njih - satelite.
U pojasu između putanja Marsa i Jupitera nije se formirao nijedan veliki planet, već su tu nastali milijuni manjih planeta koje zovemo asteroidi (slika 3.). Najveći od njih se zove Ceres i promjera je od oko 1000 km. Najveći asteroidi su, pored Ceresa, Vesta, Palas i Juno. Pored ovog pojasa gdje se nalazi većina asteroida, postoje i grupe asteroida čije putanje prilaze Suncu čak i bliže od Zemlje te grupe asteroida koje borave među vanjskim planetima. Manji asteroidi se zovu meteoridi, a najmanje čestice svrstavamo u prašinu.
Na većim udaljenostima od Sunca, gdje su plin i prašina bili prerijetki da bi formirali veća tijela, stvorili su se kometi (slika 4.) koji nam po svom sastavu danas otkrivaju sastav prvobitnog oblaka. Kometi i asteroidi su raspoređeni u dva područja. Prvo je Kuiperov pojas koji počinje odmah iza putanje Neptuna. Objekti iz Kuiperovog pojasa imaju putanje koje nisu mnogo nagnute u odnosu na putanje planeta. Drugo područje je mnogo dalje i zove se Oortov oblak. Oortov oblak ima oblik ljuske. Njega čine putanje kometa udaljene 1 do 2 svjetlosne godine (skoro pola puta do najbliže zvijezde).
Prilikom približavanja Suncu komet dolazi u toplija područja te isparava. Plin i prašina izbačeni iz kometa se tada nađu pod udarom sunčevog vjetra koji usmjerava rep kometa u suprotnu stranu od Sunca. Svakim prolazom komet se sve više troši, a oblak oko njega sve više rasipa ispred i iza kometa dok se ne zatvori sam u sebe i pretvori u vrlo rijetki vijenac plina i prašine koji se okreće po putanji nestalog kometa.
Neki od tih vijenaca se nalaze i na zemljinoj putanji. Prilikom sudara sa atmosferom, čestice prašine velikom brzinom upadaju u atmosferu i izgaraju ostavljajući trag poznat pod nazivom zvijezda padalica ili meteor. U zemljinu atmosferu također može, iako vrlo rijetko, pasti i neki veći komad materijala asteroidnog porijekla koji se tada, ako dospije do površine, zove meteorit.
|
|
|
|
